Tvoje tijelo je modri glas rijeke što sakriven u dubini teče. A ja sam putnik što silazi k njemu, umoran i žeda. Tvoje Tijelo šumi kao obečana zemlja u koju me dug i prašan dan vodi. Kada se umijem, kada se napijem, leći ću uza nj i vedro ostariti. Ali pred mojim prstima Ono se razmiće i propušta me žednu na drugu stranu. Modri glasu, ti ne znaš da ova žeđa mene mladom čini, Ti ne znaš da je ona stvorila i Tebe po obličju svome.
