Bit će da živimo istodobno na mnogo zvijezda, u mnogo raznih života, kad smo tako čudno iznemogli, od čega za jedninom, a sve nam živote veže tanka nit. I kad umiremo, umire nas mnogo. I ja koja tvrdom zvijezdom večernjom slutim, da samo karika sam golemog mog žića, samo jedno svoje čulo,dimenzija jedna, samo miljuntina svoje snage što svemirom troši se i luta ja osjećam, da ni u ovom času nisam presjekla nit koja me veže s tvrdom zvijezdom večernjom, i da nisam svoja ni u času kad sam to naslutila, jer i sada me škrope nečije daleke misli neosjetno, k'o ponočna rosa.
