Vesna Parun rođena je 10. travnja 1922. na otoku Zlarinu blizu Šibenika, gdje joj je otac radio kao općinski činovnik koji je često bio premještan i ostajao bez posla, zbog čega je brojna obitelj (četvero djece) živjela u prilično teškim uvjetima. Zato je Vesna dobar dio djetinjstva i mladosti provela kod tete i tetka u Splitu, u Biogradu na Moru i u Šibeniku. Otac Ante rodom je s otoka Prvića, a majka Antica sa Šolte. Osnovnu školu je završila na Visu, a gimnaziju je pohađala u Šibeniku i Splitu gdje je 1940. maturirala. Bila je odličan učenik i već se od 14. godine uzdržavala podučavanjem. U jesen 1940. upisala je studij romanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Onda je došao rat, bježanje u Split, povratak u Zagreb (1942.). Tada su živjeli u Sesvetama kod Zagreba gdje joj je otac radio u općini. Odatle joj je brat otišao u partizane i ubrzo poginuo. U to vrijeme često je obolijevala. Poslije završetka rata nastavila je studij na Filozofskom fakultetu, ali je tada upisala čistu filozofiju. 1947. radila je na pruzi Šamac - Sarajevo, oboljela je od tifusa, a u isto je vrijeme doživljavala krize zbog nesretne ljubavi koja je trajala od 1938. Sve su to bili razlozi prekida studija. Od 1962. do 1967. boravila je u Bugarskoj gdje se udala, razvela i doživjela novi niz nedaća. Od tada je živjela uglavnom u Zagrebu i radila kao slobodni književnik. No nakon pola stoljeća u Studentskom gradu, u zagrebačkoj Dubravi, u Badelovoj ulici 15 (danas Vile Velebita), Vesna Parun svoj je skromni dom 2000., iz nevolje, zauvijek napustila i, vjerujući da je riječ o privremenom smještaju iz zdravstvenih razloga, smjestila se u Stubičkim Toplicama. Ondje je još krajem 70-ih upoznala svoju najveću životnu učiteljicu, prosjakinju Magdicu. U Stubičkim Toplicama proslavila je zadnjih nekoliko rođendana i napisala nekoliko knjiga. Samoću i "otpadništvo" od sadašnje kulture izabrala je sama, ne želeći se nikome klanjati. Neizvjesna i nesigurna sudbina velike poetese u 80-om godinama života sigurno nam ne služi na čast. Možda bismo odgovor na takvu nepravdu mogli pronaći u Vesninoj tvrdnji da se "u školi moglo naučiti mnogo, i u osnovnoj i, kasnije, u srednjoj, i o gramatici i o prirodopisu; manje o povijesti i o zvijezdama na nebu, a o čovjeku i životu - gotovo ništa". Sve u svemu, po njenim vlastitim riječima, provela je vrlo težak život, od djetinjstva nadalje, te je okušala više patnje i stradanja nego radosti. Vesna Parun potpuno se predala književnom radu postavši prva žena u hrvatskoj književnosti koja živi isključivo od književnosti i za književnost. Umrla je 25. listopada 2010. u Stubičkim Toplicama u 88. godini života.
Objavljena pjesnička djela:
- Zore i vihori, (pj.), Zagreb, 1947.,
- Pjesme (pj.), Zagreb, 1948.,
- Stvari već daleke (pj.), Zagreb, 1962.,
- Crna maslina (pj.), Zagreb, 1955.,
- Vidrama vjerna (pj.), Zagreb, 1957.,
- Pusti da otpočinem (pj.), Zagreb, 1957.,
- Ropstvo (pj.), Beograd, 1957.,
- Ti i nikad (pj.), Zagreb, 1959.,
- Koralj vraćen moru (pj.), Zagreb, 1959.,
- Konjanik (izb. pj.), Zagreb, 1961.,
- Bila sam dječak (pj.), Zagreb, 1963.,
- Jao jutro (pj.), Beograd, 1963.,
- Vjetar Trakije (pj.), Zagreb, 1964.,
- Gong (pj.), Zagreb, 1966.,
- Otvorena vrata (izb.pj.). Beograd, 1968.,
- Ukleti dažd (pj.), Zagreb, 1969.,
- Sto soneta, Čakovec, 1972.,
- I prolazim životom (pj.), Beograd, 1972.,,
- Olovni golub (pj.) Beograd, 1975.,
- Ljubav bijela kost (son.vij.), Zagreb, 1978.,
- Sum krila, šum vode (izb.pj.), Zagreb, 1981.,
- Salto mortale (pj.), Zagreb 1981.,
- Izabrana djela, PSHK, knj. 155, Zagreb, 1981.,
- Stid me je umrijeti (pj.), Zagreb 1989.,
- Kasalpirova zemlja, soneti, Zagreb, 1990.,
- Sonetni vijenci, Zagreb, 1991.,
- Ptica vremena (pj.), Zagreb, 1996.,
- Suze putuju (pj.), Zagreb, 2002. i
- Bubnjevi umjesto srca, (pj.), Zagreb, 2003.